S I M B O L I

Bog, Hollywood & MTV


25.11.2010.

Harry Potter and the Deathly Hallows, 1. dio

Ovo definitivno više nije film za djecu, ako je ikada i bio. Sedmi nastavak, ako uopšte još uvijek neko broji, romana gospođe Rowling je spreman. U njemu više nema škole niti skoro ičega sličnog sa prethodnim dijelovima. Kako jedan kritičar kaže, Harry Potter doživljava mračnu noć svoje duše. Film je zaista takav, mračan. Nosi oznaku PG-13 koja znači da roditelji treba odluče da li će njihova djeca ispod 13. godina gledati ovaj film, budući da neki materijal nije pogodan za ovaj uzrast. On ide još dalje od filma označenog sa PG po pitanju tematike, nasilja, golotinje, čulnosti, jezika, aktivnosti između odraslih i drugih elemenata, ali ne doseže ograničenu R kategoriju. Ovo je prvi dio od poslednjeg dijela ovog filma (bar su takve najave ukoliko ih zarada novca ne navede da se predomisle). Radnja filma malo podsjeća na Imperija uzvraća udarac: Loši dolazi i napadaju, a dobri bježe dok traže rješenje. Harry, Hermione i Ron su ovaj put sami i u stalnoj opasnosti. Potrebno je razbiju dijelove duše Lorda Voldemorta da bi on ponovo postao smrtan. Lutanjem po pustim predjelima podsjeća malo na film Put (The Road) i Družinu prstena. Postapokolaptične scene su odavno u modi: svi vjeruju da će ovaj svijet da se završi samo nismo se složili po pitanju kako će se to desiti. Film se jednostavno završava veoma naglo i veoma mračno: nakon dva događaja sa negativnom radnjom i bez imalo happy enda. Nema nikakvog odgovora šta je ostvareno za tih 146 minuta niti traga optimizmu. Jedna scena prikazuje biblijski tekst iz 1. Poslanice Korinćanima 15:26, napisan na grobu: „A poslednji će se neprijatelj ukinuti smrt“ (smrt Harryjevih roditelja je jedno od pitanja u ovom dijelu) ali se nigdje na navodi izvor ove misli. Šta više, Hermione objašnjava Harryju kako to označava život poslije smrti, što se veoma lako može pomiješiti sa nebiblijskom idejom o besmrtnosti duše. Bilo kako bilo, magija, okultizam, očaj, vještičarenje i spiritizam i dalje su najjači aduti ove engleske spisateljice. U medijskoj praznini pravih vrijednosti ovo izgleda popunjava sve prazne rupe ljudi (ali i djece) gladnih smisla života.

19.10.2010.

Angelinin film u bosanskoj kasabi

Bosna i Hercegovina je ponovo popularna. Hvala Bogu da ne moramo voditi rat da bi bili u žiži javnosti: posjećuju nas najpopularnije žene Amerike. Ove sedmice je to bila žena bivšeg američkog predsednika Clintona (koji je poznat više po vanbračnoj aferi nego političkom uticaju), sadašnji državni sekretar Hillary Clinton. Prošlog mjeseca je to bila (bivša??) žena Brada Pitta i popularna glumica Angelina Jolie koja se odlučila upustiti u režiserske vode. Svoj prvenac je namjerila snimiti ni na kom drugom ekskluzivnom mjestu svijeta nego u BiH. Tema filma je kao i svakog drugog filma kojeg stranci snimaju u ovoj zemlji: rat i, eventualno, ljubav. Jer film se ne može prodati bez bar malo ljubavi, pa makar bila samo tjelesna. Ali glupavim bosancima se ne sviđa ova tema, ni Angelina, ni njen film. Ne više. Neko je pročitao dio scenarija ovog filma koji priča o ljubavi između silovane žene i njenog silovatelja. Ministar kulture i sporta BiH Gavrilo Grahovac donio je odluku o poništenju odobrenja za snimanje igranog filma „Untitled Love Story,“ nakon sastanka sa predstavnicima Udruženja „Žena – žrtva rata.“ (Ovih dana ju je poništio, koliko sam razumio). Veoma je zanimljivo, ako ne i bezobrazno, da žena koja nije osjetila rat i njene strahote, a koja se svakih par mjeseci razvodi i miri od svoga supruga, uči druge kako se trebaju voljeti i „poslije silovanja.“ To bi bar trebala biti poruka ovog američkog filma, kao i političara. Mada je dovoljno pogledati jutrošnje vijesti i pročitati naslove: - Christina Aguilera se razvodi - Courtney Cox se razvodi - Mel Gibson se razvodi (sve informacije preuzete sa portala vijesti.ba na današnji dan). Iako vjerujem u Božju milost, oproštenje i novi početak za sve oni koji promaše u svom životu, isto tako vjerujem u sledeće svete riječi: „Zašto gledaš trun u oku svoga brata, a ne primjećuješ brvno u svome oku? Kako možeš da kažeš svome bratu: ‘Daj da ti izvadim trun iz oka’, kad je u tvom oku brvno? Licemjeru! Prvo izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš tek onda dobro vidjeti kako da izvadiš trun iz oka svoga brata.“ (jev. po Mateju 7:3-5). Vrijeme je da američki političari, kao i njihovi glumci, povedu malo više računa o svojoj kući i svome životu prije nego počnu da rješavaju tuđe probleme i pokušavaju biti uzori (idoli??) tuđoj djeci. Pustite nas da se volimo i mrzimo najbolje što znamo. Bez većine vas, čini mi se, da nam je bilo mnogo bolje. Vrijeme je da ovakvim političarima i glumcima (ima li uopšte razlike?) se kaže: „Hvala, ne treba!“

08.10.2010.

Samo nek nisu pederi!

Svi smo svjesni da se nijedan događaj ne dešava preko noći, da postoji mnoštvo uticaja, svjesnih i nesvjesnih, koji kreiraju određene pojave u društvu. Zato je čudno gledati kako se odjednom javljaju glasovi protiv parade koja bi se 10. oktobra trebala održati u glavnom gradu Srbije. Čudno je jer se pitam zašto su ti glasovi bili tako tihi dok se spremala podloga za ovakav jedan događaj? Čini se da im to tada nije toliko mnogo smetalo. A kako je to polako ali sigurno, godinama, čak decenijama, postavljana scena za ovu oktobarsku paradu, pročitajte u preostalom dijelu ovog članka. 1. Svakodnevno paradiranje ljudskom seksualnošću – ali onom heteroseksualnom. To nam se sviđa. To volimo. To nije problem. Kada se „pjevaljka razgoliti, a cijelo društvo parama je kiti,“ kako to analizira ekscentrični Bora Đorđević. Ni ženama ni majkama ne smeta dok njihovi muževi i sinovi postaju javni voajeri. To su onda pravi muškarci. Kada su polugole Ceca i Jelena ne samo glavne medijske zvijezde nego i nacionalne ikone i ideali svake druge djevojčice. To nije problem. To volimo. To nam se sviđa. Samo nek nisu pederi. 2. Kada su Will & Grace, Sex & City omiljene serije djece i omladine i kada ispred MTV-a provode više vremena nego u školi, jer su svoje roditelje više vidjeli za TV ekranom nego sa bilo kakvom knjigom u rukama, to volimo. To nam se sviđa. Sve dok nisu pederi. 3. Kada ta ista naša djeca sa samo 15 godina kupuju perzervative i mijenjaju partnere, mi im kažemo: „Ma važno je da se djeca vole.“ Kada ta ista djeca donesu našoj kući svoju djecu, iako nisu bili ni u opštini niti pred oltarom, opet nije tako strašno: „Važno je da se djeca vole.“ Kada otac povede trudnicu u vjenčanici pred oltar, opet imamo dobar izgovor: „Važno je da se djeca vole. I važno je da nisu pederi.“ 4. Naravno da nije sve do nas. Mnoštvo nevladinih organizacija željnih evropskih integracija (i donacija) svakodnevno nam propovijedaju i objašnjavaju kako je neophodno prihvatiti i te druge i drugačije. Zašto ovi isti nemaju svoj fokus na drugim mjestima i u drugim gradovima? Imamo dobar izgovor – samo mi imamo očuvane porodične vrijednosti i viševjekovnu kulturu i tradiciju. A niko i ne pomišlja da to ima veze sa jednoumljem koje se decenijama propagira na ovim prostorima: o samo jednoj partiji za koju se može glasati i o samo jednoj crkvi u kojoj se smije Bogu moliti. Sve drugo su narodni neprijatelj, domaći izdajnik, sotonska sekta i strani plaćenik . 5. A možda to, na kraju krajeva, ima veze i sa onim što se ponekad čuje tu i tamo u nekim krugovima kako je ovo poslednje vrijeme, „kraj svijeta,“ blizina sudnjeg ili kijametskog dana, i kako se osim znakova degradacije u prirodi javljaju znakovi i na moralnom polju. Ali možda se za taj kraj i ne priprema na ovaj način, sa batinom u ruci na pedere i paradu. Možda bi trebali da se više pozabavimo sami sobom i našim nedostacima. Možda je vrijeme da se suočimo sa svojim grijehom, sa našim grijehom. Možda je vrijeme da biblijski termin „grijeh“ vratimo u naše riječnike. Možda je vrijeme da sve ovo uradimo svako od nas posebno. Ali isto tako i oni drugi i drugačiji koji zahtijevaju prihvatanje.

23.09.2010.

Ep - 5 ::: Ep

Biblija tvrdi da je dala tu priču koja objašnjava većinu naših pitanja. Ja ne govorim o religioznosti, o odlasku u crkvu i lijepom ponašanju. Ne o nekim samoprozvanim svecima i dogmama. Znam da je to ono na šta većina ljudi pomisli kada se sjeti Biblije. Ali to je pogrešno. Postoji nešto više. Mnogo više. I to više je ono za čim većina od nas čezne cijelog života. Priča. Ep. Nešto skriveno u drevnoj prošlosti. Nešto opasno što se sada otkriva. Nešto što u budućnosti čeka na nas, da ga otkrijemo. Neke ključne uloge za nas, da ih odigramo. Biblija govori da postoji Autor i da je on dobar, suština svega što je dobro i lijepo i istinito, jer je on izvor svih tih stvari. Govori nam da je on stavio težnje našeg srca u nas jer nas je stvorio da živimo u Epu. Upozorava nas da je istina uvijek u opasnosti da bude izvrnuta i korumpirana i ukradena od nas, jer postoji Zlikovac u Priči koji mrzi naša srca i želi da nas uništi. Poziva nas u Priču koja je istinitija i dublja od bilo koje druge, i uvjerava nas da ćemo pronaći smisao naših života. Šta ako? Šta ako sve velike priče koje su vas ikada pokrenule, donijele radost i suze – šta ako vam one govore nešto o pravoj Priči u kojoj ste rođeni, o Epu u koji ste ubačeni? Mi nećemo početi shvatati naše živote, niti šta je to takozvano jevanđelje o kojem neki govore, dok ne shvatimo priču u kojoj smo pronašli sebe. Jer kada ste rođeni, rođeni ste u Ep koji se odigrava dugo vremena. To je Priča o ljepoti i intimnosti i avanturi, Priča o opasnosti i gubicima, heroizmu i izdaji. „To je svijet magije i tajne, duboke tame i svjetlucavih zvijezda. To je svijet gdje se dešavaju strašne stvari, ali i predivne takođe. To je svijet gdje se dobro bori protiv zla, ljubav protiv mržnje, red protiv haosa, u velikoj borbi gdje je ponekad teško biti siguran ko pripada kojoj strani jer su pojave beskonačno prijevarne. Ipak, uprkos njegovoj konfuziji i divljaštvu, to je svijet gdje borba u konačnici ide prema dobru, gdje su sretno živjeli do kraja, i gdje na duge staze sve, i dobro i zlo, biva prepoznato po svom pravom imenu... To je bajka o jevanđelju s, naravno, jednom bitnom razliom u odnosu na sve ostale bajke, a to je da se za ovu tvrdi da je istinita, da se nije desila samo nekada davno, već da se nastavila dešavati otad i još uvijek se dešava.“ (Frederick Buechner, Govoreći istinu). Ali trčim pred rudu. Hajde da sami u daljem čitanju otkrijemo Ep. ()

14.09.2010.

The Road - Put

Glavni glumac ovog filma koji je, čini se, prošao prilično nezapažno kod publike (nema seksa niti golotinje) je proslavljeni Šumar iz Gospodara prstena, Vigo Mortensen. Film prikazuje hladno i pusto postapokaliptično stanje zemlje sa veoma malim brojem stanovnika. Taj mali broj preživjelih se bore na svaki način za hranu i gorivo. Oni koji su se izborili i sa sobom odlučili su da ostanu ljudi, dok su oni drugi poklekli i postali ljudožderi. Posebno simbolična (i potresna) je scena u kome Vigo sa svojim sinom pronalazi okovane ljude u podrumu koji služe drugima kao hrana za crne dane. Dok hodaju prema toplijem jugu, otac se prisjeća ranijeg sretnijeg perioda života i svoje žene. Sin uči neke termine i pojmove koji su u ovakvom vremenu potpuno izgubili smisao. Tokom njihovog putovanja nailaze na lopova i skitnicu. Glavno pitanje je da li pomoći nekom drugom na uštrb svoje sudbine? Dok stižu na obalu juga, susreću druge ljude, otac umire a sin pronalazi dugo traženi Put. Iako na težak i nepopularan način, film zaista dodiruje osnovna pitanja današnjice: nedostatak resursa svih vrsta, prije svega goriva i hrane. Kako će se svaki pojedinaca ponašati u suočavanju sa nestašicom? Da li će altruizam nestati onda kada se vaš špajz isprazni? Ko je dostojan i vrijedan da mu se pomogne? Postoje li još uvijek ljudi ili su se svi oko nas pretvorili u ljudoždere? Šta je sa izrabljivanjem drugog od strane bogatijeg poslodavca? Koliko daleko smo zaista od ovakvog oblika apokalipse dok mislimo da se nismo ni primakli sudnjem danu? Iznade svega, da li ćemo pronaći pravi put i gdje se on nalazi? Zanimljivo je da je Isus iz Nazareta definisao sebe kao „Put“ i da su njegovi sledbenici prvih vijekova tako nazivali i svoju ideologiju – tek kasnije su njihovi protivnici skovali termin hrišćanstvo i okrenuli je posve naopako. Sva ova i mnoga druga pitanja, čine ovaj nepopularno urađeni film vrijednim gledanja onom koji može da podnese tragediju i užas nečovještva.

08.09.2010.

I za izbore je potrebna vjera

Zemlji u kojoj živim predstoje izbori i počelo je reklamiranje stranaka i nezavisnih kandidata. Veoma su zanimljive poruke koje dobijamo putem svih oblika reklama, a koje bi trebalo da naše glasove usmjere u kutije dotičnih političara. Posebno je zanimljivo ih posmatrati iz religioznih ugla: skoro sve poruke sadrže misao koja bi se, na ovaj ili onaj način, mogla propovijedi u bogomoljama. Da li to političarima ove zemlje nedostaje demogoške ubjedljivosti ili su se namjerno opredijelili za ovakve poruke, budući da ni oni sami ne vide drugo rješenje za stanje zemlje, osim u intervenciji Nebeskog bića? Nova socijalistička partija osnovana prošle godine, nudi glasačima „Nadu, viziju i energiju.“ Ne treba pojašnjavati koliko su prva dva termina vezana uz religiju, iako se povremeno koriste u politici. Kada je u pitanju energija, ne znamo da li iz ove stranke misle na prirodne energetske resurse BiH koji nikako pravilno da se iskoriste, bar ne na dobro svih ili na snagu mlade i nove stranke. No malo je šta novo u ovoj stranci jer je predsednik ove stranke dosadašnji član već postojeće stranke (Socijalističke partije). Većina promjena koju političari obećavaju često se odnose na promjenu stranačkih dresova. Kad smo kod promjena, to je inače glavna parole …. stranke čijeg imena ne mogu da se sjetim u ovom trenutku pisanja. U svakom slučaju, promjena, (grčki μετάνοια), obraćenje … je termin koji se koristi za objašnjenje onoga što se desi sa osobom kada doživi susret sa Bogom. Dalje značenje ove grčke riječi uključuje i koncept pokajanja, što bi zaista imalo velikog smisla u kontekstu politike i političara. „Srpska zauvijek“ je izborno geslo vladajuće partije u Republici Srpskoj koja i dalje igra na kartu očuvanja nezavisnosti, kao svom glavnom adutu. Ime kantona koji zauzima 49% teritorije BiH sve češće u politici postaje sinonim za „obećanu zemlju,“ budući da zemlja preko Drine i dalje pripadnike istog naroda sa ove strane naziva jednostavno „bosancima“ (iskustvo autora koji je u njoj proveo četiri godine). S obzirom na preveliko spajanje i miješanje države i religije, premijera i vladika, u dosadašnjim poslovima, parola bi bila jednako tačna da je termin „zauvijek“ (vječnost je ipak više dio riječnika religije nego politike) zamijenjen ovim „Vo vijeki vijekova.“ I možda najbliže crkvenom žargonu, vjerovatno ne bez razloga, je predizborna poruka HDZ-a koji se prezentuje kao „Snaga kojoj vjerujem.“ Ako bi neko ušao slučajno u bilo koju bogomolju i čuo ove tri riječi jednu za drugom nikako ne bi posumnjao da se one odnose na božanstvo. U kontekstu izbore u BiH, ova snaga su u stvari grupa ljudi koja se već nekoliko puta dijelila u različite frakcije, a svojim imenom, kao i skoro sve druge stranke u ovoj zemlji, zastupa samo jedan dio naroda koji žive na ovim prostorima. Tako da svaka predizborna kampanja pomaže i dalje u raslojavanju i razjedinjenju ne samo tri većinska naroda nego i svakog od tih naroda pojedinačno. Kao da su se skoro svi dogovorili da slijede onu drevnu latinsku misao: „Divideet impera .“ Glavna ideja je da se jedna sila razbije veće i snažnije koncentracije moći na manje. Budući da je to ideja i onoga što zovu novi svjetski poredak, nije nikakvo čudo što se on upražnjava i na našim prostorima, uz pomoć „naših“ političara. Ja ću se ipak ove godine na izborima opredijeliti za istu opcije kao i na svim prethodnim. Mnogo mi je lakše povjerovati u Onog koga ne vidim, nego u ove koje vidim i gledam već godinama. Tako da pozivam sve da za sebe lično izaberu Boga, koji jedini može da unese red u život svakog pojedinačnog glasača.

30.08.2010.

Ep - 4 ::: U kakvu smo to mi vrstu priče upali?

Postoji veća priča Ušetajte se u bilo koju veću prodavnicu, veliki muzej, zabavni park, univerzitet ili bolnicu i naići ćete na veliku mapu sa čuvenim crvenim zvijezdama i riječima ohrabrenja „Vi ste ovdje.“ Te mape nude se posjetiocima kao sredstvo pomoću kojeg se mogu orijentisati, da dobiju uvid u ono što se nudi. To je velika slika. To je mjesto gdje ste vi u toj slici. Nadamo se da znate kuda idete. Imate svoj pravac. Eh, kada bi imali nešto poput ovoga u našem životu. „To je priča u kojoj si našao sebe. Evo kako je počela. Evo, ovdje je krenulo naopako. Evo šta će se sledeće desiti. A sada ovo – ovo je uloga koja ti je dana. Ako želiš ispuniti svoju sudbinu, evo šta moraš učiniti. Evo ti uputstva. I evo kako će se sve na kraju završiti.“ Mi možemo. Mi možemo otkriti Priču. Možda ne sa savršenom jasnoćom, možda ne tako detaljno koliko bismo željeli, ali sa većom jasnoćom nego što je većina od nas sada ima. To bi bilo vrijedno svoje cijene. Mislim, posjedovati malo više jasnoće bilo bi sada dragocjeno poput zlata, zar ne? Započnite sa filmovima koje volite. Ozbiljan sam. Pomislite na svoje omiljene filmove. Primijetićete da svaka dobra priča ima iste sastojke. Ljubav. Pustolovina. Opasnost. Herojstvo. Romantika. Žrtvovanje. Borba između Dobra i Zla. Neobični heroji. Nesavladive prepreke. I mala družina koja se uprkos svemu spašava na kraju. Jesam li u pravu? Razmislite o svojim omiljenim filmovima. Razum i Osjećaj i Don Juan DeMarco. Titanic. Moje pjesme moji snovi. Nesanica u Seattleu. Prohujalo sa vihorom. Hrabro srce. Gladijator. Rocky. Top Gun. Apolo 13. Matrix. Gospodar prstenova. Filmovi koje volite govore vam nešto važno i bitno o vašem srcu. Većina nas nije prestala postavljati sebi pitanje: „Zašto sada srce? Zašto te žudnje i želje? Da nam možda naše žudnje za ljubavlju i avanturom, romansom i žrtvom nisu dane kao neka vrsta ključa, kao mapa sa zakopanim blagom koja nas vodi prema smislu samoga Života?“ Želim da zapazite da velike priče uglavnom slijede jednu sličnu nit. Stvari su jednom bile dobre, onda se nešto grozno desilo, i sada treba da se desi velika bitka ili treba krenuti na putovanje. U pravom trenutku (što izgleda kao zadnji mogući trenutak), heroj dolazi i ispravlja stvari, i život ponovo dobija smisao. To je istina za svaku bajku, svaki mit, svaki vestern, svaki ep – za svaku pričnu na koju možete pomisliti, na ovaj ili onaj način. Hrabro srce, Titanic, serijal Ratovi zvijezda, Gladijator, trilogija Gospodar prstenova. Svi oni slijede uglavnom istu nit priče. Jeste li se ikada zapitali zašto? Svaka priča, velika ili mala, sadrži istu neophodnu strukturu, zato što svaka priča koju mi ispričamo posuđuje snagu od Veće Priče, Priče otkane u fabrici našeg bića – što psiholog pionir Carl Jung pokušava objasniti kao arhetip ili kako to njegov skoriji popularizator Joseph Campbell zove, mit. Sve ove priče posuđuju od Priče. Od Realnosti. Mi čujemo njene odjeke kroz naše živote. Neke tajne zapisane na našim srcima. Velika bitka u kojoj se treba boriti i neko ko će se boriti za nas. Avantura, nešto što zahtijeva sve što imamo, nešto što treba podijeliti sa onima koje volimo i trebamo. To je Priča koju, izgleda, ne možemo izbjeći. To jeste Priča napisana na ljudskim srcima. Kao što drevni Propovijednik kaže: „On je stavio vječnost u njihova srca“ (Knjiga Propovijednika 3:11). Vidite, zar ne bi imalo smisla da ako bi ikada pronašli tajnu naših života, tajnu univerzuma, da bi nam ona najprije došla kao priča? Priča je sama suština realnosti. Poput novele sa izgubljenim dijelovima, ona bi objasnila one stranice koje imamo, poglavlja našeg života. Zatim, govorila bi najdubljim željama našeg srca. Ako priroda ne čini ništa uzalud, zašto postoji ljudsko srce? Zašto postoje sve te univerzalne želje i težnje? Tajna jednostavno ne bi mogla biti istinita ukoliko ne sadrži najbolje dijelove priča koje voliš. Ipak, ona bi trebala ići dublje i više od svake od njih pojedinačno.


Stariji postovi

S I M B O L I
<< 11/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930


MOJI LINKOVI

NetworkedBlogs

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
19763

Powered by Blogger.ba